Kazalište IZDVAJA

Kad je već došlo na Negromantovu „minu vrime od zlata“, a nadamo se da „za gvozdje se neće svak uhitit“, ostaje mi za preporuku samo ovo: Idite u kazalište, pođite na svaku predstavu koju možete pogledati, slušajte glumce, gledajte pisce, veselite se, kritizirajte, prepustite se. Jer vrijeme što ga imamo iza sebe i nosimo pred sobom fantastično je kratko.

Knjiga i teatar

Ovog ljeta pročitao sam Kratku povijest gotovo svega Billa Brysona. Da, to je onaj isti koji je napisao fenomenalnu knjigu Shakespeare: Svijet je pozornica. Sjajno je pročitati knjigu u kojoj se na popularan način, duhovito, ali s punom znanstvenom odgovornošću na petstotinjak stranica govori o makrosvijetu svemira, mikrokozmosu.

Izd. Planetopija, Zagreb, 2018.

To je knjiga o tome kako smo ni od čega stigli do toga da budemo nešto i kako se djelić toga nečega pretvorio u nas. Citirat ću: „Ako ova knjiga ima pouku, onda je to da smo iznimno sretni što smo ovdje – a pod ‘mi’ mislim na sva živa stvorenja. Kao ljudi, mi smo dvostruko sretni. Ne uživamo samo u povlastici postojanja nego i u jedinstvanoj sposobnosti da na tome možemo biti zahvalni te da svoj život na mnogo načina možemo učiniti boljim.“

Kazalište i glazba

Uz čitanje svake knjige koju uzmete u ruke preporučit ću Monteverdijev duet Pur ti miro iz Krunidbe Popeje. Jedna od najljepših glazbi ikada napisanih u posvetu humanosti, morala, putovanje između ljubavi i ambicije. Zatim uzmite Rilkea u prijevodu Cesarićevu, pa i Cesarića opet pročitajte. Stiže jesen, a on ju je tako krasno najavio. Mnogo ljepše nego dežurni katastrofični portali.

Uz Bachovu Suitu za violončelo br. 1 u G-molu (preporučujem Mischu Maiskoga kao dašak sjećanja na nezaboravne nastupe u Kneževu dvoru u Dubrovniku) dobro se sljubljuje Tin Ujević, a uz zvukove Beethovenove Sedme simfonije (drugi stavak) otvorite Na rubu pameti na bilo kojoj stranici. Da, napisano je 1938, ali umiruje saznanje da je glib u kojem mislimo da jesmo pročitan od Krleže jednak današnjem. Čitajući Bulgakova, ali i Sokratovu obranu i smrt, razmišljam kako naše postojanje u „najboljem od svih svjetova“ danas upućuje da Voltaireovo „obrađivanje vlastitog vrta“ u Candideu ima neko ugodno značenje, nadahnuto i borbeno. A taj vrt postaje pomalo cijeli ovaj svijet. Uz to dobro ide zbor hodočasnika iz Tannhäusera Richarda Wagnera. Stegne te u grlu od ljepote i zahvalnosti. Baš kao kad poslušate mladog Ivu Pogorelića kako uz Claudija Abada svira Prvi koncert u b molu Čajkovskoga. Nikad nitko kao on...

U spomen i počast Tonku  Maroeviću

Šetao sam ovog ljeta prekrasnim Dubrovnikom čiji građevni materijal nikako nije kamen nego Gundulić, Bošković, Cvijeta Zuzorić, Držić, Paljetak.

Izvor HRT

Od toga je sazdan i što god od njih uzmete u ruke, bit će lakše. Sjajno cjepivo stoljećima odolijeva svakojakom zlu čovjekovu i poželi samo ponovo čuti Zagrebačke soliste i Sorkočevića. I da završim, uz ariju Pamine iz Mozartove Čarobne frule, a u spomen i počast gospodinu Tonku Maroeviću, a i za njegov užitak ma gdje bio.

Joan Brossa

Pjesma

Ovi su stihovi napisani
Da bi bili neprimjetni
Poput stakla. Gledam ulicu
Kroz prozorsko staklo.
Gledate ulicu i ne vidite staklo.
Izvan i unutar vas
Postoji svemir.
Također bih htio da stihovi
Ove pjesme budu jednaki
Zvonjavi satova
S tornja što zvone
Svugdje po svijetu.